Primitivni refleksi su temelj pravilnog psihomotornog razvoja. Oni su urođeni i jako su važni za pravilan razvoj nervnog sistema. Refleksi imaju veliki značaj u postavljanju temelja neurofiziologije mozga za razvoj viših funkcija (motornih, kognitivnih, emocionalnih, socijalnih). Refleksi se javljaju i gube tačno određenim redoslijedom. Izostanak javljanja ili zadržavanja i poslije vremena kada treba da nestanu ukazuju na poremećaj u funkcionisanju nervnog sistema. Svaki refleks je baza za višu razinu motoričkog i kognitivnog funkcionisanja. Ako neki refleks izostaje ili se zadrži duže nego što treba da se izgubi, može dovesti do ometanja psihomotornog razvoja tj. ako se ne integriše neki refleks nervni sistem ostaje nezreo. Djeca mogu imati različite teškoće u motorici, koordinaciji, ravnoteži, kognitivnim sposobnostima, govoru, učenju itd. Neintegrisane reflekse srećemo kod djece sa ADHD, autizmom, cerebralnom paralizom, disleksijom, dizfgrafijom, poteškoćama pažnje, senzornim teškoćama, dispraksijama, učenjem. Za svaki refleks radi se ispitivanje stimulacijom refleksa i promatra se odgovor tijela. Integracija refleksa provodi se preko pokreta.
Teoriju SI je utemeljila i razvila dr. Jean Ayres. Senzorna integracija je neurološki proces kojim nervni sistem obrađuje informacije koje dolaze putem osjeta vestibularnog, taktilnog, proprioceptivnog sistema, vida, sluha, mirisa i okusa. Osjeti primaju informacije iz naše sredine i upućuju prema mozgu koji treba da ih na odgovarajući način primi, obradi i integriše, te ih tako integrisane koristi za aktivnosti. Ukoliko se adekvatno senzorne informacije obrade i integrišu u mozgu imaćemo adekvato funkcionisanje. Ukoliko nije dobar odnos između primanja i obrade informacija imaćemo poremećaj u senzornoj integraciji. Poremećaj senzorne obrade (PSO) upućuje na neefikasnu obradu informacija koje adekvatno pristižu iz čula, ali daju pogrešnu percepciju iz okoline i tijela. U takvim situacija se mogu javljati neprimjerena i dezorganizovana ponašanja. Djeca sa senzornim smetnjama mogu imati povećanu ili smanjenu osjetljivost nekog čula. Usljed toga oni imaju teškoće da shvate šta se dešava sa njihovim tijelom i van njega. Zbog toga može da dolazi do izbjegavanja osjeta ili da ih traže više od oubičajenog. Npr dijete koje ima teškoće da integriše taktilni stimulans (dodir), ukoliko je preosjetljivo izbjegavaće neprijatna iskustva dodirom: da se uprlja, da dodiruje pijesak, glinu, hrapave površine itd. Ili ako je taktilno neosjetljivo žudiće za pojačanim takvim unosom. Mnoga neubičajena ponašanja pogotovo kod djece sa autizmom su baš rezultat ovakvih senzornih inputa. U dojenačkoj dobi djeca sa poremećejem SI mogu imati kašnjenje u usvajanju psihomotornih vještina, sjedenjem, puzanjem, hodanjem, samoregulacijom ponašanja itd. U predškolskom dobu mogu imati kašnenje u usvajanju motornih, kognitivnih, socio-emocionalnih vještina, samostalnosti, teškoćama pažnje, zaostajanjem u razvoju govora. U školskom periodu se najčešće javljaju poteškoće s pažnjom, teškoće u učenju, pisanju, čitanju, matematičkim sposobnostima. Terapija SI podrazumijeva da dijete kroz igru i svrsishodne aktivnosti bude izloženo proprioceptivnim, vestibularnim, taktilnim, vidnim, slušnim podražajima uz podršku terapeuta. Tretman SI provode certifikovani stručnjaci - Senzorno integracijski pedagozi u sobama za senzornu integraciju.
Marte Meo je djelotvoran komunikacijski program za prirodno podsticanje djece ili osoba koje imaju izrazite teškoće u interakciji s drugima. Ovu metodu je razvila pedagog i terapeut Maria Arts u Holandiji. Naziv Marte Meo dolazi od latinske riječi ,,marsmartis,, što znači sopstvenim snagama. Prema Marte Meo metodi svako ima urođenu , prirodnu sposobnost za komunikaciju. Marte Meo metod može da se provodi od rane dobi tj. samog rođenja djeteta sposobnostima roditelja da komuniciraju s djecom. Sva djeca, čak i u najranijem uzrastu imaju potrebu za komunikacijom. Roditelj se obraća djetetu, a dijete mu uzvraća, odgovara pokretima tijela, mimikom, glasanjem, zadovoljstvom. Roditelj prepoznaje i odgovara na djetetove reakcije, a dijete također reaguje na reakcije roditelja. Tako se jača emocionalna povezanost između roditelja i djeteta. Prvenstveno služi kao metoda koja pomaže roditeljima djece sa autizmom da ostvare uspješan kontakt s njima. Danas je prihvaćen kao program u slučajevima otežane komunikacije djece sa autizmom, djece sa višestrukim teškoćama, te odraslih osoba sa poteškoćama komunikacije.
Reedukacija psihomotorike je metoda koja omogućava da se ostvari
komunikacija djece preko tijela i pokreta. Reedukacija psihomotorike
koristi pokret kako bi se posticao razvoj u svim oblastima dječijeg
funkcionisanja. Kroz reedukaciju psihomotorike se pobuđuju, ponavljaju
i dograđuju senzomotorna iskustva. Neke strukture kod djece mogu biti
usporenije ili snižene, pa tako mogu imati probleme odnosa o sebi,
prostoru, vremenu, koordinaciji, pažnji, učenju, čitanju, pisanju,
računanju Kroz tretman terapeut i dijete ostvaruju komunikaciju putem
pokreta kako tjelesnu tako i verbalnu. U reedukaciji psihomotorike
primjenjuju se opšte i specifične vježbe reedukacije psihomotorike.
Ovaj sistem vježbi provodi obučen terapeut - Reedukator psihomotorike.
Reedukacija psihomotorike se primjenjuje kod djece sa:
Defektološko somatopedska terapija razvija, reedukuje i stimuliše psihomotorne funkcije. Može pomoći djeci da razviju svoje motoričke sposobnosti, kognitivne vještine, potiče pažnju i koncetraciju, emocionalnu zrelost i samostalnost. Somatopedska terapija može da se izvodi od najranijeg uzrasta (od rođenja). Tada se obično provodi sa djecom rođenom sa riziko faktorom (mala porođajna masa, nizak APGAR scor, asphixia na rođenju, intracranialna krvarenja, prijevremeno rođena djeca itd.), ili kada se posumnja na usporenje u psihomotornom razvoju. Program se sastoji od stimulativnih i korektivnih vježbi primjerenih uzrastu. Psihomotorni razvoj podrazumijeva sazrijevanje motornih, intelektualnih, socijalnih i emocionalnih osobina djeteta međusobno povezanih i uslovljenih. Često se postavlja pitanje koje područje razvoja bazično za razvoj svih ostalih. Razvoj motorike predstavlja osnovni preduslov za razvoj psihomotornih sposobnosti. Razvoj motorike ide uporedo sa kognitivnim, emocionalnim i socijalnim razvojem predstavljajući jedinstvo. Prema Bojaninu (1985) psihomotorna aktivnost se javlja u tri nivoa:
Motorika djeluje na senzorni razvoj, senzorni razvoj i motorika utiču na kognitivni, a kognitivni razvoj utiče na motoriku. Uz ovo je potrebno pomenuti I psihosocijalni razvoj (emocionalni, intelektualni i socijalni) koji su jako bitni. Iz ovoga se može zaključiti da su svi segmenti razvoja međusobno povezani, isprepleteni i ometanje jednog utiče na razvoj drugog. To ustvari predstavlja organizovanost psihomotorike. Defektološko somatopedski tretman se zasniva na principu;
Na osnovu ova dva principa svaki tretman se određuje individualno prema svakom djetetu prema njegovim dostignutim razvojem, pravi program daljneg stimulativnog programa, što znači da nema određenog pravila u kreiranju programa, jer svako dijete je jedinka za sebe. Područje defektološko somatopedskog rada podrazumijeva motorno, kognitivne i perceptivne programe u okviru kojih stimulišemo:
Program PECS (Picture Exchange Communication System) je sistem komunikacije upotrebom slika razvijen kao alternativna i zamjenska metoda komunikacije za osobe sa poteškoćama u komunikaciji posebno za osobe sa autizmom i govorno jezičkim teškoćama, a primjenljiv je i kod osoba sa cerebralnom paralizom, Dawn sy i drugih osoba sa teškoćama komunikacije. Način podučavanja PECS-a temelji se na primijenjenoj analizi ponašanja. Cilj PECS-a je naučiti osobe funkcionalnoj komunikaciji. PECS je osmišljen kako bi omogućio osobama koje imaju odsutne ili ograničene govorno jezične teškoće da izraze svoje potrebe, želje, ideje i osjećanja putem slika i simbola. Na taj način osoba stupa u komunikaciju sa svojim okruženjem (roditeljem, terapeutom, učiteljem). PECS se koristi slikama i simbolima koje osoba razmjenjuje sa komunikacijskim partnerom kako bi izrazila svoje potrebe, želje i ideje. Takav program pospješuje razvoj verbalne komunikacije i socijalnih vještina. PECS se uspješno koristi kod različitih poremećaja i stanja gdje je otežano komuniciranje (produkcija i razumijevanje) uzrokovano kognitivnim ili fizičkim stanjima. Program PECS se provodi kroz 6 faza. Razine PECS programa se prilagođavaju potrebama i sposobnostima djeteta. Napredovanje kroz faze je individualno, postupno, napredujući od jednostavnih razmjena slika do složenijih komunikacijskih vještina (formiranje rečenice i spontana govorna komunikacija).
